Zimske radosti

Prema podacima s meteorološkog stupa na Zrinjevcu, godišnje bi u Zagrebu trebala biti 32 dana sa snježnim pokrivačem višim od jednoga centimetra. Navedeni je podatak srednjak za razdoblje 1961–90, dakle za niz od trideset godina, što se u klimatologiji smatra reprezentativnim razdobljem. Iz prvog od tri desetljeća spomenutog razdoblja, iz vremena svoga djetinjstva, pamtim takve zime s mnogo snijega i zimskih radosti. Djetinjstvo sam proveo u nizinskom dijelu grada, u novozagrebačkom naselju gdje je jedina malo veća uzvisina bio nasip željezničke pruge. Od podnožja do vrha bilo je svega dvadesetak metara visinske razlike, no za nas djecu bilo je to visoko brdo koje smo koristili za sanjkanje pa i skijanje. Bilo je i drugih dječjih zabava na snijegu, grudanje primjerice, pravljenje snjegovića odnosno snježnih tvrđava ili pak sklizanje po dugačkim ledenim stazama, koje smo napravili sami dugotrajnim poliranjem snijega, za što je bilo važno imati cipele s plastičnim a nikako ne gumenim potplatom. Zimska odjeća bila je topla, ali ne i prilagođena snježnim uvjetima pa sam doma dolazio skroz mokar i smrznutih ruku, nerijetko i više puta u istome danu. Posljednjih godina, međutim, snijeg je u Zagrebu rijetka pojava. Ove godine, ako ne računamo nekoliko zaboravljenih dana u siječnju, snijeg je do Nikolinja pa i dalje posve izostao, a slično je već neko vrijeme, što potvrđuju i noviji meteorološki podaci. Današnji zagrebački mališani stoga samo iznimno i kratko uživaju u igrama na snijegu. Ne idu im na ruku ni druge okolnosti. Promet je nekada bio rijedak pa su mnoge ulice mogle poslužiti kao sanjkališne piste. Uz današnju gustoću prometa i parkiranih vozila takvo što teško je i zamisliti sve kada bi se snijeg i primio za podlogu, a najčešće se ne primi jer ga ugaze vozila ili ga počisti zimska služba, danas bolje opremljena pa stoga i efikasnija nego nekad.

Drugo na što želim podsjetiti, a u vezi je sa zimom i poglavito prosincem, jesu blagdanske čestitke. Nekoć je svaka obitelj slala na desetke čestitki. Jednima su se čestitali Božić i Nova godina, drugima samo Nova godina, trećima bi se pak zaželjeli radni i poslovni uspjesi. Kakve god da su želje bile, čestitkama je zajedničko bilo da su bile ispisane rukom, svaka zasebno, što znači da je barem tih nekoliko trenutaka koliko je potrebno da se čestitka i adresa ispišu pošiljatelj u mislima bio s osobom primatelja. Nakon što ste odnijeli na poštu svoju hrpu čestitki, obično sortiranih na tuzemne i inozemne, počele bi čestitke stizati i na vašu adresu od istih onih kojima ste ih i vi poslali, a i nekih drugih koje ste zaboravili. U mom domu običaj je da se čestitke koje primimo poslažu na policu u dnevnom boravku. Na taj način one su dio adventskoga ukrasa i to prije nego što se okiti božićno drvce. Nekad bi se do Božića na toj polici napravila prilična gužva, a u prvom planu bile su čestitke što su stizale iz inozemstva, jer su bile dizajnirane maštovitije i privlačnije od domaćih. Običaj slanja čestitki nije posve iščeznuo, ali je na najboljem putu da se to dogodi. Klasične tiskane čestitke, među kojima je bilo i onih s motivima zimskoga Zagreba, primjerice reprodukcija Kirinovih zagrebačkih veduta, gotovo su posve istisnute od čestitki poslanih elektroničkom poštom (obično ista poruka poslana na mnogo adresa), kao i onih poslanih telefonskim porukama ili putem društvenih mreža. Osobno nisam odustao od slanja čestitki, i dalje ih šaljem redovito i na vrijeme, ali priznajem da ih danas pošaljemo manje nego što smo nekoć običavali pa ih se i na našoj polici prikupi znatno manje.

Ako već u Zagrebu zadnjih godina oskudijevamo sa snježnim pokrivačem te polako ali sigurno napuštamo lijep običaj slanja čestitki, doživljaj zime na ulicama i trgovima zajamčen je zahvaljujući manifestaciji Advent u Zagrebu. Taj događaj nije atmosferski i meteorološki uvjetovan pa stoga nema čar nepredvidljivosti i prirodne zadanosti, ali se zato održava redovito, bilo u Zagrebu zimskog ugođaja ili ne. Svake godine u sve je većem formatu i u grad privlači mnoštvo gostiju, što je dobro za ugostiteljstvo i hotelijerstvo, za trgovinu i za rastući broj individualnih iznajmljivača stanova. Osim toga, manifestacija je višekratno priskrbila gradu laskavo međunarodno priznanje „najbolje adventske destinacije“ na europskom zemljovidu pa se i Turistička zajednica, a i sam gradonačelnik, imaju čime pohvaliti.

Naposljetku iz pretinca zimskih uspomena i jedna konditorske naravi. Ne znam zašto, ali u djetinjstvu su mi stariji usadili nepovjerenje prema slastičarnicama. Kolači su se izrađivali i pekli u domaćoj radinosti, a u slastičarnice se ulazilo rijetko. Jedna od takvih rijetkih bila je ona poznate zagrebačke slastičarske obitelji Lazić. Zapravo, Lazići su imali dvije slastičarnice, jednu u Gajevoj i drugu u Petrinjskoj, koja je nama bila bliža jer je baka stanovala samo blok zgrada dalje. Iz te slastičarnice pamtim praščiće napravljene od biskvita, a izvana obložene marcipanskom masom. Netko od starijih redovito bi ih donosio na Silvestrovo. Praščići su bili vješto oblikovani i obojeni ružičasto pa su podsjećali na svježeg odojka, a na leđima bi im bio natpis „Sretna Nova godina“. Bili su mi valjda i ukusni, no više od toga fascinirao me izgled slastice – bile su to simpatične minijaturne replike novogodišnje pečenke – a vjerojatno i činjenica da su ih izrađivali samo prigodno, na izmaku kalendarske godine. Sa sjećanjem na davne zimske radosti i s citiranom porukom prepisanom s marcipanskih praščića, koja je bez obzira na promjene jednako aktualna potkraj svake godine, zaključujem i ovaj štiklec kao i godinu na izmaku.